Analiza: Plasman na Svjetsko prvenstvo — uspjeh nije slučajan, ispravan pristup je ključ

Foto: NFSBiH

Kada se fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine nađe na listi učesnika Svjetskog prvenstva, to nije samo sportski rezultat — to je i društveni događaj koji se pamti godinama i koji ostavlja dubok trag na društvo. Svi još pamtimo himnu na otvaranju SP 2014, gol Ibiševića protiv Argentine ili to da nije bio ofsajd protiv Nigerije. Nakon dugog puta kroz kvalifikacije i baraž, ponovni plasman na Mundijal 2026 postavlja pitanje: šta je uzrok ovog rezultata, i da li je takav uspjeh slučajan.

Nedavni uspjeh nije slučajan

Od dolaska selektora Sergeja Barbareza na kormilo reprezentacije veliki fokus je bio na uspostavljanju pravog pristupa prema državnom dresu, od samog okupljanja pa do utakmice. Često aludira u svojim izjavama da traži posebnu iskru u očima za državni dres koja se malo izgubila, kao i ispravan govor tijela. Također, stavljao je naglasak na tim ispred pojedinca i ličnih interesa. Iako je početak bio težak, uz teške protivnike i poraze, dosta otkaza iz raznih razloga, Barbarez se zajedno sa svojim stručnim štabom konzistentno držao tih principa, te je po njima pozivao igrače ili ih ostavljao bez poziva. Nije se libio donositi neke nepopularne odluke kao što je izostavljanje Tabakovića godinu dana ili nepozivanje Bajraktarevića u dva navrata. Sada u baražu su bez poziva ostala tri igrača Sturma, iako su imali ulogu u prethodnim utakmicama. Na taj način, selektor je uspostavio bazu igrača voljnih da igraju od kojih svaki zna svoju ulogu, šta se od njih očekuje i zaista se osjeti zajedništvo i dobra atmosfera među njima. Iako je plasman na Svjetsko Prvenstvo iznenadio mnoge i u BiH, a posebno u inostranstvu, ipak prethodno navedeni pristup potvrđuje da to ipak nije došlo slučajno. Naravno, potrebno je imati i određeni kvalitet, koji je uz ispravan pristup glavni razlog za uspjeh u kvalifikacijama i baražu. Ipak, jedan dobar rezultat sam po sebi ne donosi nove uspjehe; treba i strpljenje, struktura i ponavljanje dobrih ciklusa.

Generacija 2014 - put do uspjeha

Vratimo se na generaciju koja se plasirala na SP 2014. Prije tog uspjeha dosta se stvari izdešavalo koje su tome doprinijele. Pravi pristup, građenje reprezentacije, uspostavljanje baze i stalno uzdizanje poslije neuspjeha. Prvo je doveden u reprezentaciju Zvjezdan Misimović, a autor teksta se sjeća te vijesti u novinama. Postavljalo se pitanje ko je ovaj jer nije bio zvučno ime, pogotovo u to vrijeme kada informacije nisu bile dostupne kao sada. Zatim, mlada U21 reprezentacija je igrala baraž za plasman na Europsko Prvenstvo 2007. Baraž je igran godinu prije, a u toj ekipi su bili Džeko, Salihović, Ibišević, Ibričić i Vršajević. Ispali su od Češke ukupnim rezultatom 3:2, ali su bili nekoliko minuta od prolaska. Zaista, sa ove distance je teško mogao neko predpostaviti da će to biti nosioci ekipe u narednim godinama.

Poslije toga, seniorska reprezentacija predvođena tim igračima je više puta dolazila do baraža kroz teške kvalifikacione grupe. U to vrijeme bilo je još teže izboriti veliko takmičenje jer je išlo manje reprezentacija nego danas. Ta generacija je napredovala korak po korak: poslije neuspjeha bi se vraćali, opet dolazili blizu i na kraju uspjeli 2014. Oni su postavili temelje i za nove generacije. I sada se uvode mlađi igrači; neki već imaju ozbiljnu ulogu, a dio njih je uz tim i uči od iskusnih igrača poput Džeke.

Domaća košarka ima slične primjere

U košarci imamo odličan primjer kako dobra baza i konzistentan rad može donijeti iskorak i dobre rezultate. Svi znamo za Evropsko prvenstvo do 16 godina 2015. i titulu sa Džananom Musom — to je već ušlo u kolektivno pamćenje. Doste rjeđe se spominje da je BiH iste godine na Evropskom prvenstvu do 18 godina, osvojila četvrto mjesto, a glavni igrač te ekipe je bio Edin Atić. Još manje se zna o generaciji koja je u godinama prije toga, kroz mlađe selekcije, iz B divizije vratila reprezentaciju u elitnu A diviziju (između ostalih Vrabac, Buza, Gegić, Zahiragić, Alibegović), uz Jusufa Nurkića kao najupečatljivije ime te generacije; bez tog koraka nema ni kasnijih uspjeha koje pamtimo.

Većina spomenutih igrača i danas čini okosnicu reprezentacije, a skoro svi su oni ponikli u BiH. Kada se pored toga pojave dva vanserijska talenta poput Nurkića i Muse dobijemo historijski plasman A reprezentacije na posljednjem EuroBasketu.

Kako nastaviti dalje sa uspjesima

Nakon poređenja sa domaćom košarkom, vratimo se na fudbal i pitanje kako BiH može ostati konkurentna u kontinuitetu. To se najbolje vidi na primjerima velikih reprezentacija. Za Njemačku se često kaže da «uvijek pobjeđuje», i po dojmu to djeluje tačno, ali po trofejima nije baš tako često: zadnji put su svjetski prvaci bili 2014, a evropski 1996. Dakle, i kada su redovno blizu završnice, do trofeja nekad prođu godine. Još izraženiji primjer je Engleska: posljednji i jedini veliki trofej je Svjetsko prvenstvo 1966, a iako su u novije vrijeme igrali dva uzastopna finala Evropskog prvenstva, i dalje čekaju novi naslov. Poruka je jasna: i najbolji često ne osvajaju odmah, ali stalnim vraćanjem u vrh sebi povećavaju šansu da jednom uzmu titulu.

U baražu smo nedavno vidjeli koliko su male margine: Wales i Italija su imali šanse da zabiju i drugi gol — jedan detalj, jedan prelomni momenat, i rezultat bi bio drugačiji. Tu nema «sigurnog puta»; zato je bitno biti u igri, dati sebi novu priliku kad sljedeći ciklus krene i ne živjeti u strahu od poraza.

Ne smijemo dopustiti da nam jedna epizoda — recimo ofsajd protiv Nigerije na SP 2014. — ostane jedina «velika» uspomena. Cilj je više večeri na velikoj sceni, više utakmica koje se pamte; uz to dolaze i sudijske greške, pogođene stative, prečke, odbrane golmana i sva ona «za dlaku» iskustva, ali i dokazuju da ste tu gdje se odlučuje. Ponekad se sve posloži kao Grčka na EP 2024. — ali to je izuzetak, ne pravilo.

BiH je mala u fudbalskom smislu: možda se nećemo uvijek kvalificirati, ali ne smijemo imati velike padove u načinu rada — držati principe, konzistentnost i izvlačiti maksimum iz baze koju imamo, bez obzira na sve poteškoće, a koji počinju od loših uslova i kvalitete domaće lige, ali to je tema za sebe.

Ipak, jedna stvar ostaje velika prednost: kod nas je fudbal i dalje sport broj jedan, pa će BiH uvijek imati bazu talenata. Uz to, veliki broj naših igrača odrasta u dijaspori i prolazi kroz kvalitetne, dobro organizovane škole fudbala. Takvo okruženje im donese radne navike i mentalitet koji nama fali, a kada se to spoji s domaćom bazom, reprezentacija dobija širu i stabilniju osnovu za buduće cikluse.

Zaključak

Plasman na Svjetsko prvenstvo 2026 nije došao slučajno: ispravan pristup, konzistentnost i talenat bili su ključ uspjeha. To je i jedini realan put za dalje — držati isti standard rada iz ciklusa u ciklus, bez velikih oscilacija. Želimo još velikih trenutaka poput onog «nije bio ofsajd protiv Nigerije», ali ovog puta sa više prilika da ih pretvorimo u rezultate. A možda nekad, ako se sve posloži, dođe i trenutak da piše: BiH je prvak svijeta.

---

Analiza se oslanja na činjenice i utvrđene podatke, ali zaključci i tumačenja mogu biti drugačiji — ostavljen je prostor za raspravu. Ako imate komentar ili želite podijeliti svoje mišljenje, javite se putem stranice Kontakt.